U sred ovog kazamata koji planeta dugo nije videla, čovek prirodno želi malo slobode i isključenja iz informacionih tokova koji u njemu stvaraju strepnju. Iako živimo u kući, i sve je tu...dvorište, pas, trampolina, roštilj...sve vreme imam osećaj da se negde mora otići, mora izaći da bi se utisci slegli i pravilno rasuđivalo kako bi razum ostao zdrav. Iako se suvoparno pridržavamo svih mera, preporuka, samoizolovanja i samožilavljenja, i iako važi zabrana kretanja vikendom, kod nas u porodici je časkom napravljen konsenzus da se ploviti mora, ali iznad toga, boraviti izvan naselja, u prirodi do koje izvršna vlast verovatno neće ići. Osnovni kriterijum - nema druženja i izolacija mora ostati bez obzira koga sretnemo. Odlučili smo se za vikend na Velikom Ratnom ostrvu,..jedan od mnogih. Razlika u ovom vikendu je što pada u vreme kad se ne sme, i kad bi valjalo mučiti neke velje brige. Al nas dvoje imamo dvoje male dece pa nam se s njima često i brige smanje.
Ranije nismo plovili ovako "rano" u predsezoni na noćenje na ostrvu,..posebno ne s decom pa to predstavlja dodatni izazov. Kao što neko reče tamo na temi, spavanje na brodu nije za svakoga. Mi smo zaključili nakon nekoliko plovidbi da je nama to vrhunski doživljaj. Da bi tako i ostalo u ovoj prohladnoj predsezoni, morao sam da ugradim grejanje. To mi je oduzelo dva dana, par kapi znoja i nestvarno izmastilo ruke ali je posao završen. Prognoza obećava sunčano vreme uz slab gornjak koji će okrenuti na košavu. Isplovljavamo iz Stare Centrale, plovimo levom obalom, osluškujemo ptice dok gledamo prazne vikendice jer 13h - počeo je policijski čas. Dunav je opao, miran je i spor pa mi se čini da uzvodno idemo dosta brzo. Na Vel.Ratnom ostrvu jedan čamac duboko zaboden u šumu i još jedna jedrilica prekoputa marine 4. juli. Ipak se još neko odlučio da provede najduži građanski "zatvor" na ostrvu. Prođe mi kroz glavu - šta ćemo raditi na pustom ostrvu dva dana. Međutim, svaki posao tamo čini se sladak - od iznošenja stvari iz broda na kopno do igre s decom u pesku. Najviše komšija činili su labudovi, divlje guske, patke, čaplje, svrake (u jednom trenutku je bilo bar 10-15 vrsta ptica oko nas). Ratno ostrvo je već preobučeno u prolećno ruho. Žute se maslačci, drveće prolistava i čini da se svaki dašak vetra i čuje i vidi. Tišinu remeti huk helikoptera koji brižno nadleću Novi Beograd i Zemun. Pitam se zašto li uopšte rasipaju gorivo.
Dok sedim na rubu Lida, gledam grad kako muči u tišini, prosipam prve kapi piva u pesak u želji da sve ovo što pre prođe i u čast onih koji su od te muke postradali. Marija je stavila supu od škarpine u brodu, čemu se radujemo i deca i ja. Raduju se i neke mačke koje su nanjušile ručak. Iako znam da ribe baš i nema ovih dana u reci, pokušavam da Dunji objasnim osnove pecanja u plićaku. Boris samo gleda u neverici i čačka nos kao da će mu ta slinica biti mamac na udici. Mislim se, samo čačkaj, ovde ga možeš čačkati do mile volje. Nakon ručka, prošetasmo po ostrvu, pored vikendica. Tamo par momaka se veseli na jednoj, prosto uživaju i oduševljeno nas pozdravljaju iako se prvi put vidimo. Isto tako i pri kraju vikend naselja, u dve kućice, ljudi radi što ikog vide. Nešto i nisam ovako zamišljao 21. vek. Apokaliptične scene Zemunskog keja bez ljudi, uveče je narušio aplauz za doktore u 20h. Mi smo to malo pozdravili s naše strane ali je ubrzo neki manijak počeo da urla kontra tome i govori kako su svi ljudi što tapšu licemeri bez mozga i još mnogo pogrdnih reči. Bila je smešna ta scena, skoro ko iz domaćih filmova. Gomila ljudi aplaudira iako ne sme napolje a taj što je napolju urla na njih. Nakon toga je sve utihnulo. Upalili smo na kratko vatru i okupili se okolo da pregrizemo nešto. Deca su naravno rčkala po vatri dok im se nije prespavalo pa smo ih samo preneli u brod i vratili se pored vatre da sedimo do u noć. U brodu sam upalio grejanje, ..kakvo čudo kineske tehnike. Nema mu se šta zameriti 100 gr dizela na sat i nečujan rad. Pomislih, ovo bi valjalo i za u kuću. Taj osećaj sigurnosti uveče i tokom noći je nekako ključan za spavanje na brodu. Još jednom sam proverio vezove, zategao kanape i otišao da spavam. Tokom noći par ljuljuškanja usled pojačane košave nije probudilo nikog, bili smo u rukavcu, zaklonjeni.
Jutro sunčano ali sveže uz slabu košavu. Dok svi spavaju, ja sam već skuvao kafu, naslonio se na kokpit i posmatram labudove i prazan Zemunski kej. Pomislim, šta li ljudi sad rade po stanovima. Dokle im mašta seže i kakva im se želja budi kad dođe ponedeljak. Hoće li neko doći ovamo. Ne bi bilo loše da vidim jedan čamac konačno. Ništa od toga. Provešćemo još jedan dan na 2 km2 skoro praznog ostrva u centru grada. Pokupio sam neke bačene stolice iz mulja nedaleko od mesta gde smo se iskrcali. Oprao sam ih i mogu da služe. Na jednu malu drvenu stoličicu koju sam našao sam ušrafio parče laminata pa je i ona proradila. U plićaku nađoh viljušku. Posle toga, ceo dan su deca izigravala male istraživače pronalazeći razne predmete na ostrvu koji kao da potiču od neke stare civilizacije a ne od istih onih ljudi prekoputa. Primetio sam da ni žena ni ja nismo pogledali u telefon niti laptop ceo dan i da smo zaboravili sve muke s kojima smo došli. Ostadosmo tako do danas, pa se niz košavu spustismo do marine. Zaliha je ponestalo ali ne i želje da se dođe već sledećeg vikenda opet.
