Boravak na vodi

Plovidbe, druženja, doživljaji sa vode
Odgovori
Mileta
Korisnikov avatar
Postovi: 868
Pridružio se: Nedelja 14 Jul, 2019 11:20
Lokacija: Zemun
Plovilo: Polaris Glider
Dimenzije: 7m x 2.5m
Status: Offline

Re: Boravak na vodi.

Post od Mileta » Nedelja 03 Nov, 2019 14:25

Ne baš rado, ali moram da kažem da sam za ovu godinu završio nautičku sezonu. Čamac će preko zime biti usidren u mom dvorištu. Sezona je bila šarenolika. Na počerku kiša, česta promena vodostaja, ali nekako smo uspeli da plovimo i da se povremeno družimo na vodi. Drago mi je što sam dosta vremena proveo sa starim drugarima, upoznao neke nove, pa verujem da će sledeće sezone biti više druženja, na vodi, pored vode, pecanja. Priželjkujem i plovidbu na neke dalje destinacije uzvodno ili nizvodno sve jedno, samo da se plovi.
Cranchi je u petak iz Radeckog zaplovio uzvodno prema Batajnici.

Slika

Na pristanu u Batajnici sam stigao oko 12 h, i tu sačekao drugara sa kombijem da dovuče prikolicu, da smestimo na istu čamac pa polako prema kući-
Slika

Slika



Samo navlačenje čamca na prikolicu nije bio problem, to smo uradili očas posla, e već izvući ga iz vode preko šljunkovite obale, e to je za priču. Prevideli smo da je obala dosta meka, tako da je kombi samo šlajfovao , nije mogao da pomeri prikolicu, Koliko se god trudili ni makac. Naišao je jedan meštanin sa malim kamionom, Tam hladnjača, probao i on, tako što je on vukao kombi, kombi prikolicu ali samo su se ukopavali. U jednom trenutku čamac nam se otkačio sa sajle, tj od silnog cimanja pukao je čekrk i sajala se odmotala, pa je čamac jedno metar pošao nazad ruda se podigla i prikolica sa čamcem se naslonila zadnjim delom na pesak, još jedna muka, kako vratiti čamac od oko 1400 kg na prikolicu. Da ne dužim mučili smo se tu par sati, i uz pomoć još jednog vozila vratili čamac na mesto, sa dva vozila smo ponovo vukli i uspeli da izadjemo iz peska. Sve ostalo je bila rutina, asfaltom je sve lakše. Jedva sam dočekao da vidim Cranchi u dvorištu, gde je opran od prljavštine, i tu će se po nešto raditi na njemu.
Slika sa tim našim mučenjem nema, ko bi se u toj muci setio da slika.
Sve u svemu više nema šanse da čamac izvlačim mimo betonske rampe.

Slika

Slika

Slika

Popaj
Korisnikov avatar
Postovi: 186
Pridružio se: Sreda 17 Jul, 2019 07:15
Lokacija: Beograd
Plovilo: Shetland 570
Dimenzije: 5.7m x 2.2m
(unutrasnje mere)
Status: Offline

Re: Boravak na vodi.

Post od Popaj » Nedelja 03 Nov, 2019 19:03

Svaka je zezona dobra. Sledeca ce biti jos bolja :clap:
Po takvom terenu najbolje da vozilo ima pogon na sva cetri.

Igor Narval
Korisnikov avatar
Postovi: 348
Pridružio se: Sreda 17 Jul, 2019 18:38
Plovilo: Narval 820
Dimenzije: 8.2m x 2.45m
Status: Offline

Re: Boravak na vodi.

Post od Igor Narval » Nedelja 03 Nov, 2019 20:10

Mileta,

Bitno je da ste to lepo završli, sledeće godine će i ta operacija još lakše da se obavi, imate jedno dodatno iskustvo.

Izvlačenje je uvek rizično, nikada čovek ne zna šta može da podje naopako (veliki nagib obale, mekana podloga, nizak vodostaj....)

Posebno je teško kada prikolica nije baš za taj čamac, tada nastaju dodatni problemi.

Što kaže Popaj, ova operacija se mnogo lakše završi ako se za izvačenje koristi neko auto sa 4x4, pravo terensko auto veće snage i veće težine.
Čak sam razumeo da je velika pomoć ako vozilo koje izvlači ima automatski prenos.

Uros
Korisnikov avatar
Postovi: 1612
Pridružio se: Utorak 04 Jun, 2019 20:53
Lokacija: Zemun
Plovilo: Riviera
Dimenzije: 8.7m x 2.8m
Status: Offline
Kontakt:

Re: Boravak na vodi.

Post od Uros » Ponedeljak 04 Nov, 2019 08:00

Vodostaj je toliko nizak da mislim da svi imaju problema sa izvlačenjem plovila. Najbolje je kad marina ima čekrk pa izvuče čamac na prikolici do mesta gde je zaravnjeno da može da se zakači za vozilo. Između ostalog, čekrk je dobar zato što i ujednačeno izvlači pa nema naglih pokreta koji su možda kod tebe i doveli do pucanja sajle koja je držala čamac. Ali šta da se radi, vi ste imali jedino tu opcijui i na kraju ste uspeli, što je najbitnije. :obscene-drinkingcheers:
Inspektor za visinu kabine

Ševa-2
Korisnikov avatar
Postovi: 51
Pridružio se: Sreda 05 Jun, 2019 12:17
Plovilo: Ševa-2
Dimenzije: 12.5m x 4m
Status: Offline

Re: Boravak na vodi.

Post od Ševa-2 » Utorak 03 Dec, 2019 13:33



Moje prvo "osvajanje" Đerdapa

I hoću da Vam opišem moj prvi odlazak na Đerdap, ustvari prvo šta me je dovelo do toga i kako sam sve to zatim doživeo !? A i neplanirane događaje sam rešavao na licu mesta i naravno, učio se na svojim primerima. Posle 35 godina zatim provedenih na vodi kanala i reka sa čamcima, a u okviru toga 8 plovidbi Dunavom, sa čamcem kroz Đerdap do Kladova i nazad. Onda iz Beograda ( gde sam živeo ) uzvodno Dunavom, pa rekom Tisom i kanalima DTD-a do Batine i nazad do Beograda 4 puta. Isto tako 4 puta uz Tisu do Segadina jedanputa, pa nazad u Srbiju. Dva puta do Mincenta i nazad, a jednom sam plovio do Debrecina, dokle je Tisa inače plovna. Skoro sve plovne kanale DTD-a sam oplovio, te’ danas mogu da delim savete.

Moj prvi susret sa Dunavom, dogodio se davne 1960-te u Beogradu, kada sam imao jedva 7 godina života. I tada pre svega, veličina reke Dunav me je impresionirala. Pitao sam se, koliko je ova reka veća od Južne Morave, koju sam do tada samo znao i u kojoj sam se tri puta davio i na kraju sam savladao veštinu plivanja, naučivši se da plivam u petoj godini. I sećam se te ’60-te !? Gledao sam sa Kalemegdana kako tegljač vuče tri prazne barže, a za njim’ je plovio drugi tegljač, sa dve barže pune peska. Slušao sam rad tih motora, koji su se vrlo malo razlikovali po glasnosti. A tonacija im je bila malčice drugacija. Tempo rada im je bio jednak’, kao da broje svaki svoje, a zajedno. Dugo sam ih posmatrao, upijajući svaki detalj tog vremena provedenog pored Dunava. I danas kada pišem o tome, ja veoma jasno gledam slike tih tegljača sa baržama u mojoj memoriji. Prosto nepogrešivo … svaki detalj … kao da ih sada gledam …!

Događaji iz tog vremena, su stalno živeli i danas žive u meni. I sećam se kada sam se vratio kući u selo, svojim vršnjacima sam prepričavao, za mene tada doživljaje :
-" Zamislite, preko puta Tašmajdanskog parka, u izlogu prodavnice sveže grožđe, a Nova Godina je i zima sa snegom na ulicama je … kraj decembra meseca". Teško su mi poverovali. Ali pošto ih nikada nisam lagao, prihvatili su tu priču, ali sa rezervom.

I kasnije, kada sam dolazio u Beograd, svake godine na "BITEF"- u, otišao bih u Zemun i dugo tamo šetao kejom, diveći se Dunavu i njegovoj moći. I kroz nekoliko godina, nastanjujem se u Beogradu u Sarajevskoj 34-a ulici, ali navika da odlazim na Zemunski kej i dalje me je držala, pa i sada često ja i Ljilja odem na ručak u "Veneciju" i nagledam se Dunava. A Dunav me nije nikada plašio. Naprotiv, gledajući ga, imao sam osećaj izazova, da i ja plovim i savladam tu silu, ali uz dužno postovanje, koje imam u sebi izgrađeno, kao vid kulture i do današnjih dana.

Doselivši se u Beograd, moj život je počeo da se razvija u nekom pozitivnom pravcu “odgovornosti i zaštite građana Jugoslavije, ali ni tada nisam zaboravio Dunav i ljubav prema vodi. Kroz nekoliko godina sam bio smešten sa stanom i poslom na sportskom centaru "13 Maj", na Batajničkom putu, a na samoj desnoj obali Dunava. Odmah sam sebi kupio staru hrastovu šiklju, koju sam godinu ipo dana koristio, gurajući je motkom, pored obale. Pecao sam na plovak na dubini do dva metra i to samo belu ribu. A tu nedaleko, na cevima od crpne pumpe za ekonomiju Zemun Polje, "na dubinjaka" sam uspešno lovio smuđa i štuku. Po nekada se “desila” i neka jegulja i som.

Plata u to vreme meni i mojim kolegama bila je više nego dobra i moji drugari i kolege su počeli da podižu kredite i kupuju placeve na Avali i u okolnim selima oko Beograda i da kupuju nova kola itd. Jednog dana sam poneo usteđevinu sa sobom i raspitao se gde ima majstora za čamce, želeći da mi majstor napravi novu šiklju, na kojoj bih ja kasnije dogradio kabinu. Na Dunavu u to vreme su već počeli da se pojavljuju kabinaši, tzv. drveni “Provaši”. Tada su se u Beogradu, na Adi Ciganliji, kod “kupatila”, u jedinoj jedinoj prodavnici nautičke opreme, prodavale su se na povoljni kredit, plastične "Istranke" sa “Tomos”-ovim motorima od 4 i od 10 KS. Nisam imao dovoljno novca, a nasledio sam vaspitanje od svog oca Vidana, da nikada ne uzimam kredite, ako ima drugog rešenja !?

Na poslu sam imao kapetana Bojovića, koji je jedini od ljudi koje sam tada poznavao, a da je plovio Dunavom i Savom. Njemu se sviđalo što se ja interesujem za plovidbu, koja je njemu ostala kao draga uspomena na prošli život. A on bi me izazvao svojom pričom :
-“ Sava je “bara”, a prava plovidba je Dunavom. Međutim Dunavom mogu da plove samo odvažni ljudi, a naročito u predelu Đerdapa, gde je svih 110 kilometara dužine plovidbe, “opasna plovidba” i mnogi su na toj relaciji i živote izgubili.” I meni je posle te priče, sasvim bio dovoljan izazov, da odmah rešim da prvo plovim Dunavom i to Đerdapom ! Naravno, o tome nikome nisam ništa pričao, samo sam se raspitivao šta sve treba za takvu “ozbiljnu” plovidbu i nabavljao jedno po jedno potrebno za ozbiljnu plovidbu ! I svako slobodno vreme sam provodio trazeći čamac u okviru koštanja koliko sam tada imao ušteđenog novca.

Dobivši informaciju, da na Makišu radi dobar majstor za drvene čamce, a zvao se Milanče Cvetinović, ništa mi drugo nije preostalo no da se sretnem sa majstorom i dogovorim o pravljenju novog čamca. Majstor malo pogrbljen, prosedi stari gospodin, a bez kažiprsta na desnoj ruci, primio me je sa uvaženjem potencijalnog kupca. Pogledao sam šta sve ima od čamaca i oduševio sam se umenju ili čak umetničkim radovima, koje je majstor Milanče radio i imao i vladao znanjem. Rekao bih imao je “zlatne ruke” ! I tako ... šetamo nas dvojica između čamaca, a ja se raspričao i sa perspektivom sam gledao na budući život na vodi. Odlučujem se za jednu novu šiklju, napravljenu od Sremskog hrasta i vadim novac da majstoru isplatim dogovorenu sumu. Majstor Milanče me gleda u oči i neće novac ?! Već me vodi da mi pokaže čamac koji je kako on kaže “za mene stvoren” !? I pokazuje mi pod prljavom ciradom, takođe prljavi čamac sa kabinom, ali interesantne forme ! Bunim se ja i kažem da je to nešto staro, a ja hoću novi čamac … !? Majstor pljunu na ravnu dasku nogostupa tog “prljavog” čamca i obrisa sa šakom prljavštinu sa tog dela čamca, koga je prekrivala prašina. Boja mahagoni izlakirane daske, mi je zasenila pogled i oči. Odmah sam skinuo ciradu sa tog čamca i predamnom se ukazala “prljava lepotica”, koju treba pre svega “oprati”.

Kormilo sa šest paoka, naprevljeno od mahagoni drveta, malo prikladno prema veličini čamca i stajalo je na mestu odakle se upravlja sa čamcem u plovidbi. Zatim, zadnja klupa uradjena iz tankih mahagoni lajsni. Vrata na kabini od mahagonija sa opšivom i bravom od mesinga ( koga je trebalo naravno ispolirati ). Prednja paluba i krov kabine, kao i krmeni deo bokseva bili su sastavljeni u kombinaciji iz punog mahagoni i belog jasena lajsni. A korito tipa polukilbot, sastavljeno iz mahagoni dasaka debelih 18 mm i preklopne gradnje, a nitovano bakarnim pop-nitnama. Ja sam se na prvi pogled zaljubio u taj camac i pitam majstora, koliko košta ovaj čamac. Rekao mi je neku razumnu cenu, upola manje no koliko bi me koštala nova šiklja.

U stvari … bio je to čamac, napravljen od mahagoni punog drveta, sa nekih 5% belog jasena, kao ukrasnih elemenata. Bio je urađen u brodogradilištu u Gdanjsku u Poljskoj i bio je duzine 5,75 metara, a širine u najsirem delu 1,80 metara. Bio je oblika kao ljuska oraha, jako podvozan i predviđen je za glisiranje sa motorima od 20 ks sa kratkom osovinom. A ja sam bio srećan što sam pazario baš taj čamac. I osećao sam se, kao da ga je neko baš za mene napravio, jer toliko mi se sviđao … !

Proleće me je mamilo da što pre zaplovim, a ja sam se spremao da “osvojim” najtežu relaciju Dunava … Đerdap … ! Odmah sam kupio polovnu “Tomos-ovu četvorku” i uradio sam joj “svojeručno” remont, kupujući rezervne delove u prodavnici “Tomos”-a u ulici “7-og Jula” na Dorćolu. Tako da je “četvorka” bila spremna za plovidbu. Onda sam koristeći, malte – ne svaki sat slobodnog vremena, radio sam na voljenom čamcu remont u vidu šlajfovanja svih spoljnih površina. A zatim sam ga premazao dvokomponentnim Holandskim lakom “Imron”-om! Čamac … kada sam ga završio, bio je lepši nego što sam mogao očekivati …! Prva probna voznja me je “oborila s’nogu” koliko je čamac bio podvozan i lako se kretao sa pogonom samo jedne četvorke. Onda do mog’ godišnjeg odmora, proveo sam vreme na unutrašnje uređenje i pripremi obaveznih stvari za put i kampovanje od mesec dana !

Majstor Milanče mi je ispričao, šta sve treba da uradim na čamcu u vidu obaveznog remonta, a meni je bilo najvažnije, da čamac ne pušta vodu u korito i da što pre krenem na put, da "pokorim" Đerdap Dunava. O toj maršuti, sam ne jednom razgovarao sa kapetanom Bojovićem, koji je Đerdapom plovio nebrojano puta, ali su njegove priče, bile u skladu sa mojim pojmom o ozbiljnosti same maršute. Na kraju kada sam spremio čamac i približilo se vreme za polazak na Đerdap, imao sam problem za koji nisam ni predpostavljao da će biti problem. Naime, ni jedna od devojaka sa kojima sam se tada zabavljao, nije htela da pođe sa’mnom na Đerdap. Sve su se plašile, mada im i ja verovatno nisam ulivao neku sigurnost plovidbe.

Nastaviće se

Pozdrav od Mome Stošića

#
I bilo je ... i trajalo je ! I svi bi da se ponovi ..., a ono traje i bez da se desi !!!

Uros
Korisnikov avatar
Postovi: 1612
Pridružio se: Utorak 04 Jun, 2019 20:53
Lokacija: Zemun
Plovilo: Riviera
Dimenzije: 8.7m x 2.8m
Status: Offline
Kontakt:

Re: Boravak na vodi.

Post od Uros » Utorak 03 Dec, 2019 13:51

Očekujemo nastavak :clap: :handgestures-thumbupright:
Inspektor za visinu kabine

Mileta
Korisnikov avatar
Postovi: 868
Pridružio se: Nedelja 14 Jul, 2019 11:20
Lokacija: Zemun
Plovilo: Polaris Glider
Dimenzije: 7m x 2.5m
Status: Offline

Re: Boravak na vodi.

Post od Mileta » Utorak 03 Dec, 2019 18:32

Neke generacije su imale priču Šeherezade iz 1001 noći, a mi imamo Momu i njegove priče. Kako bi bilo lepo jednom da svi zajedno zaplovimo do neke lepe destinacije, uveče na obali zapalimo vatricu posedamo u krug i slušamo Momo vaše priče. Bilo bi to i više od priča iz 1001 noći.

Ševa-2
Korisnikov avatar
Postovi: 51
Pridružio se: Sreda 05 Jun, 2019 12:17
Plovilo: Ševa-2
Dimenzije: 12.5m x 4m
Status: Offline

Re: Boravak na vodi.

Post od Ševa-2 » Sreda 04 Dec, 2019 20:45

#



Prvi dan

I došao je taj dan sunčan, julski 1982-ge ! Moj saputnik i mornar, koji je obećao da će mi pomagati i da će svaka moja komanda biti izvršna, a zatim ako šta nije jasno, porazgovaraćemo kasnije … Bila je to Jelena, plavokosa devojka hrabra i željna novih doživljaja ( kao i ja ) ! Bila je apsolutno bez iskustva plovidbe, tj. prvi put je bila na mom čamcu i prvi put se spremala da zajedno zaplovimo Dunavom, tj. na maršuti kroz Đerdap. Rodom je bila iz Arilja, a studirala je u Beogradu na Fakultetu prirodno matematičkog smera ! Bila je smela i željna avanture ! I tako zajedno sa vidnim uzbuđenjem pred put u neizvesnost … rekao bih, utovaramo mi pripremljene stvari : garderobu, provijante, benzin koga inače u to vreme nije bilo na benz. pumpama ! Uspeo sam da obezbedim dva puna rezervoara od četvorki po 10 litara i dve metalne kante po 20 litara. Pijaću vode u nekoliko termosa i najviše sokova i gaziranih napitaka, sve skladirano u prednjem delu camca. Od hrane smo poneli priličnu količinu gotovih jela "29-tog Novembra" iz Subotice i od konzervi, neizbežni mesni narezak "Karneks"-a. Nismo hteli da popularizujemo nas odlazak, da nam neko ne bi iskomplikovao život, već krećemo u pratnji prijatelja koji su se slučajno našli na marini u to vreme, pa da ih pomenem. To su majstor Milanče koji je bio u toku naše pripreme, pa smo na njega i računali da će biti. Ali tu su se našli i moj imenjak Moma Popović i njegova supruga Vesna Nestorović, obadvoje sa Televizije Beograd Prvog Programa. Tu se našao i naš drugar koji nam je pomagao i u pripremi čamca Dane zvani “Šućur” kako ga je majstor Milanče zvao. Inače i on je iz Makiša. Majstor Milance uz sugestije Mome Popovića, su me ubedili da ponesem Milančetovu belu četvorku, neka se nađe u rezervi. Dug je to put. I ugovorili su me. Pomeram zadnju klupicu, otvaram boks na zrcalu i Dane uspeva da smesti belu cetvorku, među kantama i rezervoarima sa gorivom, koje sam vec tamo bio smestio. Pozdravljamo se sa svima i ja palim četvorku, a Jelena odvezuje pramac čamca od splava i krećemo. Međutim elisa kači neki konopac koji je visio sa splava i puca štift na elisi ? Dane nam to majstorski zamenjuje i napokon krenusmo … ! Mašu nam oni sa splava, a ja pun adrenalina i volje, srećan što je taj dan dugo očekivani napokon došao i mislim da nikakva sila me ne može zaustaviti više ! Jelena takođe srećna, ali i zabrinuto pita:
-" Znaš šta Momo ! Malo se brinem, šta li smo zaboravili da ponesemo, a trebaće nam. I šta li će nam se sve desiti do tamo i nazad ? Dug je to put !?"

Sava mirna, tiho teče, a mi po malo u cik-cak plovimo, dok ja pokušavam da održim pravac koliko-toliko, jer mi komande malo “landaraju”. Ali cilj opravdava sredstva, pa i ovog puta izlazimo na Dunav, a on miran i pitam se šta li nam smera !? Jelena mi daje sveže narezanu voćnu salatu i kaže da smo zaboravili suncobran, a na čamcu nemamo tendu ! Pitam je da li joj smeta sunce, a ona mi kaže da ne, pa prema tome pošto nemamo ni tendu, a za nedaj bože tu je kabina.

Posle Pančevačkog mosta, nailazimo na tri toka Dunava. Kapetan Bojovic mi je rekao da se držimo plovnog puta i da će sve onda biti u redu. Kartu nisam imao, ali u levom toku prema Pančevu, primetio sam baržu koja plovi uzvodno i krenuo sam u tom pravcu. Tako smo prosli pored Pančeva i ušća Tamiša, a Rafinerija me je inpresionirala svojom veličinom i količinom barži, koje su čekale na utovar nafte i benzina. Kod Vinče smo bili negde oko ručka. Gasim četvorku i plutanjem nastavljamo put. A ja se prihvatam, da popravim komande za upravljanje pravca kretanja. Čamac se polako zaokreće, gonjen silama vodenog strujanja matice i mi rešavamo da ručamo. Prvi naš ručak na čamcu, a na putu za osvajanje Đerdapa. Jelena otvara kutiju sa povrćem i planira da napravi salatu, šopsku salatu. Dakle da što racionalnije iskoristimo sir koji smo poneli, jer sir na ovakvom suncu a bez frižidera, rok upotrebe mu je možda još sutra. A žao nam ga je baciti kvalitetan sir i mnogo je dobar i ukusan. Naginjem se preko stranice, perem ruke i umivam se, rashlađujući vrat i glavu. Ručamo opijeni mirisom Dunava i opčinjeni lepim vremenom i lepim ambijentom. I radosni pre svega. Ja što je proces osvajanja Dunava počeo, a Jelena … što ima priliku da učestvuje u nečemu ne dosadašnjem !

Plutamo pored Ljubavnog ostrva i primećujemo jednog novostečenog poznanika sa Save, tačnije sa Makiške marine, a sa svojim čamcem na obali. Maše on nama i pokazuje nam da svratimo i ja palim četvorku i za kratko vreme pristajemo pored njegovog čamca u obali. Znam da čoveka zovu "Uča", a njegov"plastikaner" sa kabinom u to vreme , bio je jedan od najboljih čamaca na Dunavu. Uča nam skuvao kafu i priča nam da svake godine provodi “učiteljski” letnji raspust od nekoliko meseci ovde na Ljubavnom ostrvu. Svim' klincima ispopravlja ocene i onda nema obaveze da u avgustu ide na popravni. Ponudio nas je i pićem, na šta smo mu se zahvalili, ali je bio uporan, rekavši:

-" Bar malo za srećan i uspešan put". Gucnuli smo po malo, popričali još i dao nam je neke savete u slučaju nevremena i nastavili smo obećavši da ćemo u povratku provesti noć ovde na Ljubavnom ostrvu i pričaćemo mu kako smo se proveli na Đerdapu !?

Prolazimo pored Ivanovačkog kanala, kako Uča reče da se zove. Gledamo i divimo se lepom kanalu, ali ne svraćamo već kujemo planove da ovde kasnije provodimo vikende, jer nije daleko od Beograda, a lepo izgleda. Ponovo plutamo, jer nam se plutanje sviđa. Prosto, ideš polako i ne žuriš nikuda i nikome ne odgovaraš gde si. Potpuno se osećam opušteno ! Prolazeći pored Grocke, divimo se lepim adama. Jedna nam se posebno zasviđala jer je cela peskovita, kao veliki peščani sprud. A za plažu odgovara ! I nju smo ucrtali u plan posete vikendom… Na prednjoj palubi se polivamo sa vodom iz kofe, a Dunav prohladan i baš osvežava nas koji smo na suncu i bez tende i bez suncobrana. I to je život, bar za priču, ako ne za primer. Prolazimo pored naselja Jugovo, a na obali, tako lepih nekoliko kućica i stali smo da ih pogledamo izbliza i fotografišemo ih. Vidi se da je obala uređena vrednim rukama vikendaša, sa puno cveća, pažljivo i znalački izabranog i rasađenog. I iznenađenje, srećemo ženu, koja inače radi kod mene u firmi i kaže da je jedna od tih lepih kućica njena i naravno njenog muža, koji takođe radi sa mnom u mom odelenju. Ja i on smo mnogo puta razgovarali na poslu o ljubavi prema vodi. Znam da mi se žalio da njegova supruga ne podnosi ljuljanje čamca i to je razlog, zbog čega nemaju čamac, ali zato imaju mnogo lepu kućicu na obali. I sve jedno i kućica je predivna i pored samog je Dunava. Pozvali su nas i seli smo u lepoj baštenskoj garnituri sa mnogo lepog negovanog cveća okolo. A miris Dunava na vetru koji piri, nije mogla da savlada ni sveže skuvana kafa. Uskoro je i njen suprug došao i veoma se obradovao kada nas je video. Tako uz prijatni razgovor smo ostali do duboko u noć. Hteli su da i mi spavamo u vikendici, ali smo ih ipak uspeli da ubedimo da ćemo spavati u čamcu, jer tako volimo. Prihvatili su i poželeli smo drug-drugu laku noć i mi smo pošli u čamac. Kad ono tamo, u čamcu sve mokro. Ustanovio sam da je paluba propuštala, između lajsni, kada smo se polivali vodom. To je jedno od primedbi majstor Milančeta, što sam trebao da uradim, pre nego sam pošao na put, ali zelja za plovidbom je preovladala, “pa sada se snalazi kako umeš i kako znaš”!?

Moj kolega Kostić i njegova supruga su izgasili svetla, a to znači da su legli da spavaju. Šta nam ostaje drugo, no da na obali postavim "kereći" šator. Tako sam ja zvao sve šatore za dvoje. Jelena je držala baterijsku lampu, dok sam ja na brzaka postavio šator u funkciji. Napumpao sam vazdušni dušek, a Jelena je postavila frotire. koji nisu bili mokri. Još jednom sam proverio vezanost čamca i legli smo da spavamo. Koliko-toliko, ipak smo malo bili umorni od svih uzbuđenja i dešavanja u današnjem samo jednom danu. Ležali smo, a povremeni automobili na putu Beograd Smederevo, koji je bio veoma blizu, su narušavali mir noći. Kad, odjednom se iznad naših glava otvorio šator i ja ugledah na pola metra od moje glave, facu crnomanjastog muškarca ( Ciganina ) srednjih godina, kako za trenutak gleda u nas. Jelena je vrisnula, a ja sam iz džepa šatora uzeo pištolj ( 7,65 mm. ). Face više nije bilo. Izašao sam iz šatora što sam brže mogao i video siluetu čoveka višeg rasta kako beži. Opalio sam dva metka u vazduh i čuo kako čovek preko nekih grana bežeći pada, ponovo beži i ponovo pada i tako nekoliko puta, dok ga sasvim nije nestalo. Vraćam se, a pored šatora, Jelena se prosto trese od pretrpljenog šoka. Uveravam je da se on više nikada neće vratiti i vodim je u šator na spavanje.


Drugi dan

Ujutru me je rano probudila buka učestalih automobila, čiji vlasnici verovatno idu u Beograd na posao, a iz Smederevskog su kraja. Jelena je ustala i zadivila me svojom reakcijom u odnosu na nemio događaj predhodne večeri. Kaže, da bi volela da se još jednom sretne sa njim i da mu ona rado razbije njonju … bolesničku. Prećutao sam komentar da ne bih je podsećao i rasplamsavao temu razgovora, koja može i da nam pokvari današnji dan. Lako sam rasklopio stočić i stolice i seli smo na lepoj obali, sa divnim pogledom na široko korito Dunava. Taman smo hteli nešto da doručkujemo, kad evo mog kolege Kostića, dolazi iz grada i donosi vruć burek i taze jogurt. Kaže da je burek provereno dobar. Nije kao onaj Beogradski iz Sarajevske, ali mu je blizu. Jelena mu je skuvala kafu, na što je zahvalio i kaže da je jutros žurio do pekare, a da nebismo otišli bez doručka, pa nije ni kafu popio ! Zatim je i njegova supruga došla i donela nam još vruće kolače od višanja, da nam se nađu na putu. Posedeli smo uz kaficu i razgovarali, uživajući u ambijentu Dunava. O noćašnjem događaju, nismo ni reči, da ne kvarimo dan i nama i njima. Uskoro smo se oprostili i zahvalili na lepom druženju i obećali na njihovo insistiranje da ćemo u povratku svratiti, da im ispričamo kako smo se proveli … !

Smederevska tvrđava se pojavila sva u svojoj veličini i lepoti i ako nakrivljena, ona pokazuje i time koliko je jaka. Da joj ni eksplozija čitavog ratnog magacina nije mogla ništa. U stvari da Vam na kratko ispričam jednu od naših Srpskih sramota a koja se dogodila u Drugom svetskom ratu. "Mirko i Slavko" reše da podignu u vazduh Nemački magacin oružja, koji je bio smesten na teritoriji sadašnje i tadašnje tvrđave i time nanesu “znatnu štetu” Nemačkom Rajhu. Diverzantska akcija, dobro isplanirana pismenim ljudima je uspešno izvedena i epilog te eksplozije je: sav magacin je uništen, 23 vojnika-stražara u nemačkim uniformama i nekoliko hiljada Srba, mirnih građana Smedereva je poginulo i isto toliko stanova i privatnih Srpskih kuća, sa celim jednim delom grada je porušeno. Kako bi Amerikanci rekli: kolateralna šteta. Drugari Mirka i Slavka, su prećutali taj događaj i verujem da je neko od tih "heroja", posle rata dobio i dobru penziju i koristio je bez trunke savesti za nevino poginulim u akciji koja je objektivno bila “promašaj”! Izvinite, nisam hteo, ali nisam ni mogao da preskočim. Jer od kada sam o tome čuo, mnoge su se "istine" o Drugom svetskom ratu kod mene promenile u mojim shvatanjima o tom ratu !

Most gasoprovodni ( na kome se rado odmaraju galebovi ) i drumski most, koji se takmiče u lepoti sa rekom Jezavom, poznatom još iz vremena Otomanske imperije. Vetar se polako razigravao sa severo-istoka i iz pravca Kovina, tačnije sa neke farme ili fabrike nečeg mnogo gadnog, donosio je nepodnosljivu smrad. Žureći da što pre izađemo iz kontaminirane zone, prošli smo i pored ušća Velike Morave, za koju sam sentimentalno vezan i hteo sam da svratimo, ali možda u povratku. Talasi na Dunavu, nisu bili veliki, ali ni za podcenjivanje. Četvorkica je lepo radila a čamac se ljuljuškao na talasima, koje je sačekivao svojim malim pramcem, ali se uporno smanjivalo rastojanje ka’ Đerdapu. A i ja sam bio uporan, sada već sa nekom računicom, sekao sam krivine Dunava i tako dobijao u vremenu. Ručali smo u zavetrini i na mirnoj vodi, naslonjeni na levu obalu Žilave Ade ( za koju sam saznao kako se zove, mnogo kasnije ). Zaplovili smo, posle ručka i već je sunce bilo na zalasku i bez vetra, kada smo bili “tik” pored Ade Čibuklije, koju sam prepoznao po mom’ ranijem čitanju nekog časopisa koji je opisivao potopljenu adu sa mnogo opisanih ptica. Uzeo sam dvogled ( 7x50 ) i gledao sam ta jata ptica, koje nisam sve prepoznao, ali čaplje i galebove jesam. I bio sam oduševljen njihovim prisustvom i pitomim ponašanjem. Bilo je kasno popodne, kada smo stigli do skele u Ramu. Vezao sam se za skelu, na koju su mi ukazali meštani, koja mi je više ličila na ruinu, te zato i nije plovila. Za noćenje je dobra. Željni smo bili šetnje i pošli smo pešaka u izviđanje, prema vrhu brda, iznad naselja Rama. Sa vrha se lepo videla panorama južnog dela Banata, tj. Deliblatške peščare, zatim i cela Ada Čibuklija je bila k’o na dlanu. A širina i snaga Dunava je bila dominantna. Posle provedenih 40-tak minuta, spustali smo se istim putem nizbrdo i sreli smo se sa nekoliko meštana Rama, kojima smo i mi bili interesantni pa su nam u razgovoru zatim pričali o prirodnom fenomenu Dunava i ove krivine koja je karakteristična po strujanju vodene struje, ali i vazdušne struje koja se spušta sa Karpatskih planina iz pravca Ruminije i zove se “košava”. I kada se desi da se strujanje vetra upari sa strujama vode, onda se obustavlja plovidba i skele iz Rama za Staru Palanku, ali i brodova sa sastavima barzi na izvesno vreme, dok se ne promeni vremenska situacija i vetar se ne smiri. I zapamtio sam da : “ kada duva košava plovidba se izbegava u Ramskoj krivini ” … !

Medjutim … još jedna za nas nesvakidašnja informacija nas je iznenadila : “u jedinoj prodavnici se hleba zakazuje za sutra …”, pa smo i mi požurili da zakažemo taze hlebac za ujutru. Za mene je to bilo neshvatljivo. Sa osnovnom životnom namirnicom, se ponašaju kao sa nekim super-luksuzom. Ali ako hoćeš da preživiš domaća pravila, mora da ih poštuješ, jer inače možeš da sutra kupiš hleb "malo sutra"! Seli smo na našu klupicu u čamcu i Jelena je skuvala kaficu na gorioniku plinske boce i pijuckajući kafu, maštali smo kako li je tamo dalje u Đerdapu i bili smo zadovoljno kako smo se do sada “nosili” sa Dunavom!

Treći dan

Probudili su me talasi “belog broda” koji je prošao ka’ Beogradu. Spustio sam se pored čamca u sveže hladnjikavu vodu, koja me je tako osvežila, da mi je skoro bilo hladno, pa sam zato obukao frotir majcu sa dugim rukavima i farmerke. Jelena je otišla do prodavnice po hleba i još neke provijante, a ja sam se zanimao pregledom čamca i motora, kao i komandama za upravljanje. Napunio sam rezervoar “četvorke” sa mešavinom i povesio sam Jugoslovensku zastavu na krmenom delu čamca. Jelena se vratila i pitala me otkuda nam tako lepa svilena zastava Jugoslavije :
-“ Krajem Juna meseca, pred’ naš polazak, dolazio je Jaser Arafat u poseti Predsedništvu Jugoslavije, koga sam i ja lično obezbeđivao. Na Aerodromu, kada smo ga ispraćali, ja sam sa malog jarbola sa prednjeg dela mercedesa u kome se Arafat vozio, skinuo Jugoslovensku zastavu, rekavši majoru Garde Smajiću, da mi treba za na Đerdap ! Smajić se nasmejao i poželeo nam srećan put … !” Ja i Jelena smo popili jutarnje kafe, zatim doručkovali i krenuli smo dalje niz Dunav … ! Vremenski uslovi za plovidbu su bili idealni. Vreme sunčano i bez vetra … i Malu adu smo obišli sa strane bliže Rumunskoj, a kasnije sam saznao da se zove Kalinovčić Ada i da je ona teritorija Rumunije. Prošli smo blizu nekog velikog dvorišta, koje doseže do same vode, a tamo gomila gusaka i gomila svinja, koje su gacale u plitkoj vodi Dunava. A dvorište je više ličilo na blatnjavi poligon nego na dvorište gde žive i ljudi. Neka žena sa maramom na glavi nešto nam je dovikivala, ali je ja ništa nismo razumeo od buke motora. Prošavši pored Ade, uzeo sam smer ka’ desnoj obali prema Velikom Gradištu. Uskoro nas je prestigao interesantan brodić sa lopatama na krmenom delu, koji nam je ličio na brod sa Misisipija. Kada su bili blizu nas, prepoznali smo posadu i uzajamno se pozdravili mahanjem. Bili su to glumci Pavle Vujisić, koji je sedeo u stolici za kormilom, a drugi član posade je bio takođe glumac Mića Tomić, koji nam je mahao belim šeširom. I ja i Jelena smo se oduševili što smo ih vodeli i pitali smo se do kuda plove ? Možda kao i mi do Kladova !? Ali su njih dvoje brže plovili od nas i uskoro su nam se izgubili iz vidokruga.

Došavši u Veliko Gradište, zaustavili smo se na milicijskom doku. Osim jednog milicijskog glisera, nikoga više nije bilo na doku. Jelena je ostala na čamcu, a ja sam otišao u dežurnu službu milicije, da se prijavim da smo ušli u pogranični prostor, gde vlada drugačiji zakon plovidbe, ( tako mi je kap. Bojović dao ispravnu instrukciju ). U kancelariji ih je bilo dvojica. Ja sam im se legitimisao i oni su ljubazno, dakle profesionalno su pregledali dokumenta čamca i rekli su mi da treba da istaknem na čamcu Jugoslovensku zastavu. Posavetovali me još i da se držim naše obale sve vreme plovidbe, a naročito kada vidim Rumunski patrolni čamac. Itd. Itd. Pitao sam ih za Simov Pejču milicionera ovdašnjeg. Inače mog poznanika, tačnije zajedno smo bili na Kosovu 1981-ve godine. Pozvali su ga odmah telefonom i on se obradovao sto ćemo se sresti i rekao mi da ja prošetam svojim poslom po gradu i kad se budem vratio, on će nas čekati kod čamca.

Vratio sam se do čamca, ostavio dokumenta i sa Jelenom smo pošli kroz park, pun’ ogromnih platana i kestena kroz sami centar varošice. Prvo smo svratili u privatnu pekaru. Pekara stara sa uglačanim starim drvenim pultom na kome je stajao vrući i lepo ispečeni hleb, koji je samo tako mirisao ! Pekar je bio neki stari Šiptar, koji je bio majstor svog zanata i malo smo popričali. Reče mi da je on Goranac, rodom iz Dragaša. A ja mu rekoh da sam bio u Dragašu i tamo pio najbolju “bozu” na svetu. Još mu rekoh i da sam tamo video da kravlju balegu lepe na drvenim vratima ambara i štala, koju kako mi još ispričaše meštani, da preko zime upotrebljavaju kao materijal za loženje peći. Stari Šiptar se obradovao mojoj priči i imali smo dalje temu za priču ! Onda smo ja i Jelena prošetali glavnom ulicom Starog Gradišta. Kuće su sve bile prizemne, pretežno napravljene pre Drugog svetskog rata. Prodavnice sa izlozima i skromno izloženom robom u njima. Obično po sredini su stajale crno-bele A3 uramljene fotografije Predsednika Tita. I sve je u ulici bilo mirno i bez buke. Mislim da je ulica bila zatvorena za saobrećaj, jer nismo sreli ni jedan auto !

Onda smo usput svratili na pijacu. A pijaca sa četiri tezge i pored jedne stoji stara baka sa maramom na glavi, a ispred nje korpa sapletena od pruća i u korpi 5-6 jaja jutrošnjih. Čini mi se još su bila vruća, kako su ispod koke iznešena. I pored korpe je stajala litarska flaša sa jutrošnjim kravljim mlekom. Kupili smo i jaja i mleko i počastili baku. A baka je bila srećna i blagosiljala nas je, a ja sam imao osećaj kao da sam u prošlom veku. Čak i na ulici i na pijaci smo sreli mnoge ljude u brič-suknenim pantalonama i na sebi sa vermenima od narodne nošnje na belim košuljama. A starije žene su bile sa šarenim vunenim zaprigama i kanicama oko pojasa. Na nogama su nosili sa imalinom namazane pirotske gumene opanke, a na glavama su žene nosile marame sa ručnim vezom, a muskarci šubare iliti "kaćole", kako ih ovda zovu na Vlaškom.

I ja i Jelena, polako nogu pred nogu, razgovarajući, sređivali smo utiske i došavši do čamca, nismo ni primetili Pejču, mesnog milicionera, koji nas je čekao. Izljubismo se kao pravi, jer smo ja i on prošle godine bili na Kosovu skoro godinu dana u ratnim prilikama. Ponudismo ga na kafu, a on kaže, da mu je žena jako dobra i da hoće sa njom da nas upozna. A ona je kući, sprema ručak i pozdravila nas je da obavezno dođemo sa Pejčom na ručak, kod njih kući. Zašto da ne … ako je poziv od srca i nema druge no da se ispoštuje. I krenusmo jednom od ulica Gradištanskih.

Ispred jedne nove, skromne i nevelike kuće, sa lepo uređenim dvorištem, srela nas i poželela nam dobrodošlicu punačka, lepa i crnomanjasta vlajna, koju je Pejča predstavio svojom suprugom. Bilo nam je drago, a pogotovu, kada smo se bolje upoznali i videli da je to pitoma i pametna žena. Ručak je bio ukusan i baš nam je bilo lepo sa njima. Pričali su nam kako su gradili kuću sa skromnim sredstvima, ali sa mnogo ljubavi. I najvažnije u svemu je da se oni vole i da su srećni. I dan koji smo proveli sa njima ostao nam je za sećanje. Predveče su nas ubeđivali da ostanemo, da će čamac biti pod prismotrom milicije i na sigurnom, ali smo ih ipak ubedili, da sada moramo da idemo, ali u povratku ćemo se ponovo videti … obećali smo ! Ispratili su nas do čamca, a onda smo ja i Pejča, otišli do benzinske pumpe i tamo sam dopunio rezerve benzina. Onda mi je Pejča pomogao da smestimo kante sa benzinom na čamcu i krenuli smo. Dok smo plovili, Pejča i njegova Vlajna su nam dugo mahali sa obale. “Dobri i neposredni ljudi” … bio je zajednicki moj i Jelenin utisak, a i o Velikom Gradištu je kao o gradu iz priče iz prošlog veka.

Plovili smo na 50-tak metara blizu naše obale, a vreme je počelo da se kvari. Crni oblaci su se pojavili sa Rumunske strane, praćeni jakim vetrom. Talasi su već bili ozbiljni i svaki peti se penjao preko palube našeg čamca. Jelena je sve stvari prenela u srednji deo kabine, koji nije prokišnjavao, a ja sam odlučio da iza jednog plićaka sa puno trave i ševara, uđem sa čamcem, jer inače je čamac imao mali gaz, jedva 18-20cm. pa je i bilo moguće stati na ovakvom mestu. Pramčano sidro sam dobro “zakopao” i čamac je ostao da “visi” na sidru okrenut pramcem uz vetar i poigravajući na ovde već sitnim talasima. Onda sam čamac prekrio sa originalno njegovom ciradom i kao na vreme i kiša je počela. Dan se zamutio a naše sidro ( polovina neke radilice od nekog velikog motora ) se zaplelo u travu i blato i osiguralo nam je miran boravak za noćas. Čizmu “Tomos”-ove četvorke sam podigao iz vode, tako da poigravanje čamca nije moglo da je ugrozi. A ovde su i talasi gubili svoju moć zbog guste trave i ševara. Nedaleko od nas, obala je izgledala jezivo. Sva je u betonskoj regulaciji i obrasla gustim kupinjarima. Znači izlazak iz čamca na obalu, je prosto nemoguće. A spavanje na talasima je bilo interesantno. Kiša je tabanala po ciradi, a talasi su ritmicki dizali lagani čamac, tako da je spavanje bilo k’o u dečjoj kolevci.
I bilo je ... i trajalo je ! I svi bi da se ponovi ..., a ono traje i bez da se desi !!!

Ševa-2
Korisnikov avatar
Postovi: 51
Pridružio se: Sreda 05 Jun, 2019 12:17
Plovilo: Ševa-2
Dimenzije: 12.5m x 4m
Status: Offline

Re: Boravak na vodi.

Post od Ševa-2 » Četvrtak 05 Dec, 2019 08:40

#

Moje prvo "osvajanje" Đerdapa

Četvrti dan

Ujutru se vetar malo smirio, a vreme je bilo oblačno i prilično sveže u odnosu na jučerašnji dan. A ja sam se toplo ubukao i pozabavio sam se sa ciradom, koju sam savio u najmanji moguci zavrtuljak, i zatim sam se pozabavio oslobađanjem "mog” prednjeg sidra od trave i neke crne gline. Kako sam izvukao sidro, stavio sam ga na prednju palubu sa sve ševar i blatu i startovao motor, da me ne bi vetar uterao u blato. Kada smo izašli “na vodu” uz pomoć vesla. Jelena se držala za kormilo, a ja sam oprao sidro koliko je to bilo moguće i postavio sam ga na mesto, vodeći računa da nam ne padne sa palube na priličnim talasima. Jelena je spremala unutrašnjost čamca i spremila je doručak. A ja, držeći se bliže naše obale, prošli smo pored Golupca, u kome čini mi se, nisam video žive duše. A tamo Dunav širok, da ga šireg’ nisam video do sada. “Predivno” zaključili smo i ja i Jelena ! A tvrdjava … lepotica ! Viđali smo je samo na fotografijama, a uživo je na nas ostavila jak utisak. Slozili smo se da u njoj verovatno žive divlji golubovi, kako je pisalo u jednoj od pesama o tvrđavi. Prosto … impozantna gospođa Tvrđava ! Lepšu tvrđavu u Srbiji nismo videli. Ništa manje nam je bila interesantna i plovidba kroz tesnac, kod kamenoloma. Veliki virovi koji su nas poneli, podigli su nam adrenalin. A i same kamene i visoke obale, ukazivale su nam na ozbiljnost plovidbe Đerdapom, o kome sam mnogo slušao od kapetana Bojovica, a tek smo na pocetku … na “vratima” Đerdapa … !!??

Pored Brnjice smo samo prošli i dalje ploveći, opčinjeni visokim obalama i interesantno uskim Dunavom ! U susret nam je naišao Sovjetski gurač sa nekoliko barži, a mi smo se ponizno sklonili uz obalu, blizu kamenih litica. Međutim njegova brzina je bila sasvim prilagođena uslovima, tako kada je prošao i talasi nisu bili ozbiljniji no što jesu. Naš čamac je poigravao “ne bojeći se” talasa, a pred nama su se kamene litice i planine “razmakle” i Dunav je opet bio onaj kakvog smo ga navikli, sa obalama ne tako visokim. Planine koje su nas okruživale, bile su šumovite i zelene. Bila je to Ljubkovska kotlina, koja nas je dočekala sa naglim prolepšavanjem vremenske situacije. Pretpostavljam da je u to vreme na Dunavu bio mali vodostaj, jer smo pored naše obale, naišli na sprud sa soderom, sastavljen od raznobojnih kamencica i koge su talasi stalno prelivali, sa jedva 10-tak santimetara iznad površine spruda i čini vodu bistrom. Tu sam nasukao čamac i izneli smo sa krova čamca, stočić i dve stolice na rasklapanje i rasklopili ih na tom malom sprudu, koji se sa obale sigurno nije ni video. A carobni kamenčići su ga činili prelepim kutkom, koga je Dunav sakrio i tu smo ostali ceo dan kupajuci se i suncajuci se. Jedino smo morali da stočić i stolice pridržavamo kada su nailazili veći talasi od belih turistickih brodova. Jelena je u čamcu, na plinsku ringlu na boci u nekoj aluminijumskoj šerpi sa Dunavskom vodom, podgrejala dva gotova jela i napravila salatu, tako da smo i lepo ručali. Galebovi su nas nadletali, verovatno naučeni od ribara, da ih hrane.

Kasno po podne smo zaplovili dalje, prošavši pored ostataka rimskog grada i uskoro se našli pored naselja Dobra i polako smo uplovili u ušcće istoimene reke. Vezao sam čamac za travnatu obalu u jednom tišaku i zatim smo prošetali kroz naselje, a pored reke. Naselje je bilo neveliko i koliko su mu prirodni uslovi dozvoljavali da se raširi na teritoriji ušcća planinske reke Dobre u Dunav. I ima jednu prodavnicu prosečno opskrbljenu u vidu samoposluge. Kuće su pretežno pokrivene ceramidom, a nekoliko i crepom, verovatno novog datuma gradnje Inače je mirno mesto, koga i magistralni put zaobilazi, tako da bih zaključio da je pravo “penzionersko” i ribarsko mesto. Tu smo i prenoćili.

Peti dan

Jutro na ušću reke Dobre je veoma lepo, gde dominira široki Dunav. Sunce se diže iznad Rumunske teritorije, koja je odmah tu prekoputa Dunava, a odbljesak sa Dunava je tako jak da je prosto nemoguće gledati u tom pravcu. Na sitnim talaščićima odbljesak daje dojam milion sitnih sjajnih zvezdica. Lipa u našoj neposrednoj blizini je jedva treperila na slabom vetriću i sve se tako složilo da smo odlučili da popijemo kafu, doručkujemo u okruženju ove lepote i produžimo dalje. Sa Dunava dolaze dva čuna sa cetvoricom ribara, koji se verovatno vraćaju sa jutarnjeg ribarenja i stadoše nedaleko od nas u obalu prekoputa. Poželesmo drug-drugu dobro jutro uz pitanje, odakle smo? Rekosmo da smo iz Beograda, a jedan od njih sa slamnatim šeširom nam sa zadovoljstvom i blagim osmehom, rece da je 40 godina radio u Carini Beograd i da je sada u penziji. Pitam ga da li je zadovoljan, a on iz duše:

-" Napokon radim ono sto sam želeo celoga života !". Na to su se ostali ribari nasmejali sa komentarom:

-" Još mu nije dozlogrdilo. Težak je poso ribara, a on toga još nije svestan !". U isto vreme, smo i mi rešili da krenemo i polako sam ja klečeći na pramčanoj palubi i veslajući veslom, izvlačio sam čamac iz tišaka i prolazivši pored ribara, jedan od njih je uhvatio naš čamac sa strane i zadržao nas na kratko, a "carinik" je Jeleni dodao kesu sa sveze ulovljenim ribama, rekavši:

-" Za srećan put i prijatan vam ručak !" Zahvalili smo se i polako isplovili iz reke Dobre, otpozdravljajuci dobrim ljudima.

Plovili smo Dunavom i pratili priobalje sa ciljem da nađemo opet neki sprud, ali sprudova više nije bilo ! Vertikalne kamene litice su se spuštale u vodu, a to je samo moglo da znači, da su tu velike dubine i sprudova sigurno nema ! Po visokoj u stenovitoj obali, primetili smo prokopani magistralni put, sa tunelima i polutunelima sa betonskim svodovima itd. Kasnije smo saznali da su te svodove nazvali "kapelama", koje sa vode izgledaju vrlo lepo. Rad četvorke preovladava sa bukom, ali po nekad čujem i probijanje zvuka pesme nekih ptica. Ptica u ovim krajevima ima mnogo. Koriste najseverniji prostor mediteranske klime, te pretežno ih je "selica", ali ima i odomaćenih vrsta.

Sa vode smo ugledali veliki krov nekog objekta, na desnoj obali i okružen šumom. Jelena me pita, sta bi to moglo biti? A ja rekoh :

-" Verovatno, neki vojno-pogranični objekat"? I nedaleko zatim, primetili smo stablo ogromnog pitomog oraha, a pred’ njime na vodi liman. Smanjio sam gas na četvorki i polako smo pristali u liman. U plitkoj vodi sam spustio obadva "moja sidra" i malo ih nategao. Kroz plitku i toplu vodu smo izašli bosi na obalu i sreli se sa velikim drvenim stolom i sa obe njegove strane klupe takođe od drveta ( od oblica ). Pored njih je bio bunar sa napravljenim kapakom i sve to u hladovini ogromnog oraha. Takva hladovina, znači i bez prisustva mušica i komaraca, sa ovako lepo urađenim stolom i klupama, a i bunarom, lepšeg mesta za pristati i odmoriti se … nema ! Jelena se prihvatila spremanja ručka od riba, koje smo dobili od ribara iz Dobre. A ja sam po nagonu krenuo da ispitam sta je pod tim velikim krovom, nedaleko odavde. Krenuo sam već utabanom stazom. Jeste da nije održavana ali jeste utabana i vodila je uz obalu, kojom sam i ja krenuo. Šuma nevisokog rasta i staza kroz nju, krivudala je između drveća sa povijenim granama i osećala se svežina iako je bio jep i sunčani dan. Odjednom se na jednom proplanku, ukazalo nekoliko kuća, rekao bih iz vremena Vuka Karadžića. Shvatio sam da je to neko "etno" naselje, ali nije bilo nikoga da pitam i potvrdim svoju predpostavku, jer ni obelezja niti table nije bilo. Sve jedno, meni nije smetalo sto sam sam. Osećao sam se kao u drugom vremenu, vek ili dva nazad.

Spustio sam se do Jelene i ispričao joj o "etno" kućama i njihovoj lepoti. Pomogao sam joj u prženju ribe i zatim smo seli u hladovinu oraha za stolom, koga je Jelena ulepsala belim stoljnjakom sa cvetnim aplikacijama. A na stoljnjaku gotova supa sa knedlama je prijala, a zatim pržena riba i crno Kaberne vino, je probudilo sva pozitivna čula. Prosto smo uživali i već tada bismo mogli reći, da se ovaj put isplatio. Ručak smo zasladili sa ostatkom kolača sa visnjama iz Jugova tj. poklon nase prijateljice. Vino je prijalo i prosto nije nam se kretalo dalje. Otvoreno smo razmišljali da ovde ostanemo nekoliko dana. Zašto da ne ! Verovatno ovakve lepote ima još, ali i mi nikuda ne žurimo. Odluka je pala, ostajemo. Bela ladja baš u to vreme je prolazila, onako graciozno i moćno gazeći vodu Dunava. A ja sam znao da je ta prilika, odlican test za camac. Da li mu treba menjati mesto ili ne ? “Da, ali ću to uraditi pre spavanja”. I prilegao sam malo u prijatnoj hladovini.

Odavno nisam ovako lepo spavao u hladovini prastarog oraha. Možda još kada sam bio mali. U šljiviku i u hladu visokih jasenova, koji su bili na granici našeg šljivika i komšijske bašte !? Jelena se probudila nešto ranije i napravila je voćnu salatu, koja je baš prijala. A bunar, nije slučajno napravljen baš ovde. Neko, ko je dobar poznavalac podzemnih voda je ucestvovao u pravljenju ovog bunara. Probao sam vodu, nije Dunavska, vec je izvorska i hladna. Dakle mnogo hladnija od vode Dunava.

Posle voćne salate, krenuli smo u isledovanje obalskih objekata. Onaj veliki krov me je zaintrigirao i krenuli smo već utabanom stazom i pojavio se objekat, nekako od drvenih konstrukcija, ali kapitalno napravljen. A pored je bila normalna zgrada na sprat. Na staklenim vratima zgrade, stajao je plahat na kome je pisalo : “Lepenski Vir”. Aha … tajna objekta je bila otkrivena. Sve je to potvrdio i dežurni kustos koji se pojavio odnekuda. Platili smo neku siću i on nas je proveo kroz celi kompleks iskopina i veoma detaljno nam sve objasnio. Oduševili smo se, što nenadano i neplanirano, a događa nam se da se upoznamo sa ostacima 8 000 prastare civilizacije. Samo mi je bilo žao sto smo posle informacija da smo samo mali broj obrazaca iskopina videli na licu mesta, jer kaže kustos :

-“ Sve su razvukli, po muzejima i po privatnim kolekcijama !” Kustos je zatim pošao sa nama i do etno-kuća. I sve što je znao i o vremenu koje su one prikazivale i o izgradnji samih, i ko ih je sagradio i baš sve nam je ispričao. Zanimljiv čovek, koji očigledno dosta zna i voli da priča, ali nema s’kim. Još i kaže da malo je posetilaca u vremenu školskog raspusta. Sa nama se spustio do čamca i rado prihvatio da popije čašicu konjaka i šoljicu turske kafe.

Pošto smo uz pomoć kustosa upoznali sve što nas je ovde interesovalo, a bilo je kasno popodne, kada smo doplovili do obale Donjeg Milanovca. Do tada niko mi nije rekao, da je najbolje i najsigurnije, uploviti u Porečku reku, dakle za Porečku reku nisam ni znao tada. Stali smo nesto nizvodnije od doka za pristajanje brodova, a blize obali i oborio sam pramčano sidro. Čovek koji je stajao na obali mi reče da nije najbolje mesto tu gde sam oborio sidro. Na moje pitanje “zašto”, odgovorio mi je da tu u vreme izgradnje obale, mnogo je bačeno sajli od strane građevinara. Opsovao sam građevinare u sebi i pokušao da odmah izvadim sidro. Nisam uspeo jer se zaglavilo, ali sam ga ostavio tamo jer se bar dobro zakačilo i imaću miran san noćas. Na obalu smo izlazili na “moj nacin” : veslajući krmenim delom pristajao sam uz obalu, zatim izađemo na obalu, a veslo ostavim u čamac i odgurnuvši čamac … stajao bi na planirano mesto, a da niko sa obale ne bi mogao da uđe u njega. E sad’, kada smo hteli na čamac, ja sam iz džepa vadio smotuljak kanapa i vezanu maticu 27mm, koju sam zatim ubacivao u zadnji deo čamca i povlačeći polako kanap, matica bi se zaglavila za bilo sta u čamcu i onda bi ja i dalje povlačio kanap i time privlačio čamac ka obali. Onda bi smo uskakali u čamac i on bi se ponovo sam postavljao na staro mesto niz tok vode. Naravno ovaj sistem "pije vodu" samo kada nema vetra.

A Donji Milanovac je pre svega na geografski lepom mestu, a sve ostalo zavisi od ljudskog faktora. Najveći objekat u gradu je hotel "Lepenski Vir" do koga smo odšetali i posedeli u nacionalnom restoranu, u kome smo se veoma lepo proveli. Večerali smo Vlaške specijalitete, uz predivnu živu muziku Vlaškog melosa na violini. U majstorskom izvođenju jednog starog i suvonjavog čoveka, koji je to sto je radio, mislim da je najbolje i znao da radi. Kada sam ga novcem počastio, poklonio se kurtoazno, a ja sam bio srećan, sto sam večeras prisustvovao jednom prazniku "za uši i dušu". Posle nekoliko sati provedenih u predivnom Vlaškom ambijentu hotela, odšetali smo do čamca i dugo sedeli na obali. Uživajući u noći i posmatrajući omiljeni čamac, kako se ljuljuška na vodi, obasjan uličnim svetlom i sve to bez prisustva komaraca, kojih ovde nema. I to je još jedan razlog doći u ove krajeve, a u letnjoj sezoni. Pre nego što smo zaspali, još dugo smo sedeli i uživali u lepoj noći, Donjo Milanovačke kotline.

Šesti dan

Ujutru su nas probudili talasi. Duvala je košava. Vreme je bilo oblačno, ali su oblaci bili visoko i nisam očekivao kišu. Rešio sam odmah da krenemo, jer me je košava nabijala na betoniranu obalu. Stao sam na pramac da izvadim "moje sidro", ali u tome nisam imao uspeha. Pokušavao sam na razne načine da ga izvadim jer baš to sidro mi je bilo jako potrebno. Trebalo mi je za dalje putovanje. I opet neki meštanin sedi na klupi na obali naspram našeg čamca. Pitam meštanina, koliko je duboko ovde. A on mi rece da je oko šest metara. Nema druge i donosim odluku da zaronim i izvadim sidro. Niz sidreni kanap sam se spustio do dna, kroz neprijatno hladnu vodu. I stvarno, dole toliko ima sajli i otpada razno-raznog, da sam teško rukama razmrsio sidro ( deo radilice ), stavio sam ga medju nogama i sakupljajući rukama konopac, izneo ga rukama se penjući uz konopac. Najgore je zatim došlo. Onako mokar, morao sam brzo da palim četvorku i da spasavam čamac od lupanja o obalu, a za to vreme smrzao sam se na hladnom vetru i to sam se baš dobro smrzao. Jelena mi je pomagala, veslom odgurujući čamac od obale. I krenuli smo ka Kazanima. Čovek sa obale mi je doviknuo, da on po ovakvom vetru ne bi krenuo ka Kazanima. On ne bi a ja moram i nereče mi gde bih mogao da se sklonim. A sada je već kasno za izbor mesta. I da mi šta reče, ne bih ga čuo od rada četvorke i lomljenja talasa po pramcu čamca. A talasi su bili sve veći i veći, dok ih je jak vetar dizao, tako da su počeli da se prebacuju preko palube, a nešto kasnije i preko krova čamca. Ciradu nisam uspeo da stavim preko čamca, tako da je u čamcu sve bilo mokro. Tada smo već bili u nivou sela Golubinje ( tako je pisalo na tabli putokaza gore na putu ), a talasi su sve veći i veći redovno prelivali krov i u čamcu se pokazala vec ozbiljna količina vode, koja se sa novim talasima sve više i više uvećavala. Jeleni sam rekao da izbacuje vodu sa nekom posudom, sto je ona veoma uspešno i činila. I u jednom momentu primetio sam mali zaklon iza neke obalske stene. A liman, taman da se čamac zavuče. Ušao sam bez razmišljanja i istrčao na stenu, prihvativši čamac. Tu sam ga uvezao koliko se moglo i pogledao Jelenu. Ona je hrabro i bez pitanja izbacivala vodu, koja je do malopre više ulazila no sto je ona mogla da je izbacuje. Tako da nam je ovaj liman bio spas. Prvo sam podigao patos i sa sunđerima svu vodu izbacili smo iz čamca. A u čamcu nam je bila mokra i plovidbena dozvola, a za sve ostalo i ne pitajte. Sagledao sam situaciju i doneo nužno rešenje. Prvo smo skuvali kafu, a onda je Jelena spremila i doručak. To je sada važnije bilo od svega. U međuvremenu, oblaci su počeli da se razilaze, ali košava nije prestajala. Čak mi se čini da joj se intenzitet pojačavao. A ja, pijuckajući kafu, slagao sam ideje u glavi, kako ću napraviti tendu, da ovakvi talasi ne budu problem za plovidbu po nevremenu. U međuvremenu sam doneo odluku da do smirivanje situacije, nikuda ne krećemo iz ovog zaklona. A onda negde posle ručka sunce je “opeklo” i izneli smo posteljinu i garderobu na krov i na palubu, pa čak i po stenama okolo nas, da se prosuše na vetru, a i na suncu koje je dobro opeklo.

Sedeli smo na čamcu, a ja sam znao da smo zarobljenici Dunava i Košave, a iznad nas na nekih 5-6 metara, prolazio je magistralni put, ali da se popnemo odavde nismo ni pokušavali. Na suncu sam se malo ugrejao i odspavao sam partiju, koja mi je prijala. Popodne se sasvim razvedrilo, a i intenzitet košave je oslabio. A naš krajnje neudoban položaj me je inspirisao, da odmah se izvučemo iz našeg malog skrovišta i krenemo put Kazana. Prvo smo složili svu dobro osusenu garderobu i posteljinu u čamac, a onda smo zaplovili ka’ Kazanima.

Usput smo sretali gurače sa baržama i taj kameni prostor koji nas je okruživao, u susretu sa njima, činio mi se još tešnjim no što jeste. Kapetan jednog Ruskog gurača sa baržama, nas je u jednom tesnacu pozdravio sa vazdušnom sirenom, od koje nam se smrzla krv u venama, od velikog broja decibela. Naravno i mi smo njima mahali u znak pozdrava, ali smo molili boga, da ponovo ne uključi vazdušne sirene, koje su bile šokantne za naš nervni sistem. Ploveći naišli smo na signalne barake Varnicu i Penu, kako su ih zvali i koje su ukrašavale ovaj surovi deo Đerdapa i bez obzira što su bile zapuštene.

Ploveći dalje, naišli smo na proširenje sa veoma lepim zelenilom: travnatim i šumovitim delom, među svim ovim stenama. Meni se u momentu zasviđalo to mesto i svratio sam lagano oslonivši pramac čamca na zemljani deo sa travom i vezao sam pramčani konopac za neko samoniklo drvo. Izašli smo na travnatu obalu i prosto sam osetio zadovoljstvo što sam na tom mestu. Kasnije sam saznao da se ovo mesto zove "Hajdučke Vodenice". Sve smo stvari izneli iz čamca i prostrli ih po grmlju da se još prosuše, dok još ima uslova za to. Prošetali smo i naišli na ostatke kakvih građevina. Ustanovili smo da su to pečene cigle sa monogramima iz vremena Rimske imperije. A visoko iznad visokih planina, svojim liticama prkosio je Mali Štrbac, stenovita planina Đerdapa i impozantno je delovala odavde. Prošetali smo i šumovitim delom. Zadivilo me je raznovrstno rastinje i to staro i ličilo mi je na samonik, jer nisam mogao da predpostavim da bi ga neko rasađivao u ovoj zabiti. Čovek je učestvovao i na ovom mestu. Na to je ukazivala staza utabana i ostaci balege, domaćih životinja. Uskoro se i noć spustila. Za tu priliku, obezbedio sam drva-suvarke i to na mestu gde je već neko ložio vatru. Šteta što nemamo mesa da napravim roštilj i proslavim otkriće ovako lepog mesta. Ali smo zato pekli krompir i sedeli pored vatre do duboko u noć i to u centru Đerdapa, koga smo i došli da “osvojimo”.

-------------------------------------------------------------------------------Nastavak sledi--------------------------------------------------------------------------------

Pozdrav od Mome Stošića
I bilo je ... i trajalo je ! I svi bi da se ponovi ..., a ono traje i bez da se desi !!!

SRSA
Korisnikov avatar
Postovi: 333
Pridružio se: Ponedeljak 21 Okt, 2019 17:02
Lokacija: Beograd - Čukarički rukavac
Plovilo: čelični kabinaš "Srsa"
Dimenzije: 10m x 2,9 m
Status: Offline

Re: Boravak na vodi.

Post od SRSA » Četvrtak 05 Dec, 2019 09:12

Толико леп и занимљив путопис, да уживам читајући и осећам се као директни учесник овог дивног путешестија. Са нестрпљењем очекујем наставак. Браво Момо, са великом жељом да се лично упознамо. :clap: :clap: :clap:

Odgovori